
Tradicija savremenost marame Srbija – fotografije i marame nekoliko žena, kroz generacije moje porodice. Ovo će biti moja sasvim lična priča. Sa likovima: prababe Jevrosima i Ljubica, baba Radmila, moja majka, tetka, ja i moja ćerka. Par primeraka od baba sam nasledila od majke. Uz par njenih komada, moje su brojnije, ali najveći deo kućnog fonda čine marame moje ćerke Nade.
U naše vreme se okončava vekovna tradicija marame kao potpunog pokrivača ženine kose i glave. Nadalje se razvijaju utilitarne, ukrasne, odnosno modne uloge marame u našoj savremenosti.
Tradicija savremenost marame Srbija – Ljubav i brak sa pašnjaka pored Morave
Moja rodbina, Stevanovići u selu Rutevac kod Aleksinca, prepričava idiličnu priču s kraja 19. veka. Milosav Radić–Misa je glavni lik čiji potomci i danas nose nadimak Misići. Bio je poreklom iz vranjanskog kraja. Iz naseljeničke struje koja je, nakon 1833. godine, tekla prema oslobođenoj Srbiji. U selu Korman, mladić je bio pastir za ovcama po poljima između sela sa obe strane Južne Morave.
Lep stasit momak, dopao se Anici, jedinici imućnijih roditelja preko Morave u Rutevcu. Par je izrodio šest sinova i tako začeo kasnije brojnu porodičnu zadrugu. Kao prizet u porodici žene, Misa je nosio svoje prezime Radić, ali su sinovi kršteni porodičnim prezimenom Stevanović.
Moj pradeda Dobrosav i Jevrosima–Rosa
Najstariji sin Dobrosav je prvi oženjen (1905), Jevrosimom iz obližnjeg Bradarca. Selo je u pobrđu sokobanjskih planina. Umro je ubrzo po rođenju mog dede Radivoja (1907). Zadruga je preudala udovicu Rosu sa bebom u susedni Vukašinovac. Ugovoren je povratak deteta porodici kad navrši sedam godina, na svoj deo imovine i na brigu stričevima u zadruzi. Nepisano tradicionalno pravo obezbeđuje očuvanje porodične karike, sina koji će nastaviti granu svoga oca. Tu je i sreća, uz ljudsku dobrotu umešala prste, te smo sa dedinom polu-braćom dobili rodbinu sa kojom smo i danas u bliskim odnosima.
Rosa je, iz Vukašinovca, na nepunih pola sata hoda, ostala u stalnom kontaktu sa sinom i bivšim ukućanima. Sećam je se kao niske slabunjave starice, tihe, blage naravi. Njena sačuvana fotografija ilustruje tipično povezivanje starijih žena šamijom.


U porodičnoj zaostavštini mi se zatekao isti model marame-šamije, svetlo žut i izbledeo od nošenja i pranja. Objavljene analogije u nošnjama Srbije je potvrđuju.
Deda Radivoj i njegova žena Radmila iz Vitkovca
Za dedu Radivoja, stasalog za ženidbu odabrali su Radmilu iz Vitkovca, sela na suprotnoj obali Morave. Radi i Radivoju, moja majka Dragoslava je bila prvo dete, 1928, a tek 1938. godine su dobili moju tetku Ljiljanu. Među slikama imam i bledu fotografiju Ljubice, Radmiline strine ubrađene na starinski način, svetlom šamijom. Ljubica je, kao i naš predak, deda Misa, bila iz Kormana. Selo se nalazi između železničke pruge i Južne Morave, u pravcu prema Aleksincu.

Na toj istoj fotografiji možemo videti i vunenu maramu omotanu kao zimski haljetak. To je karakteristična velika ručno pletena marama od domaće vune. Sličan komad će kasnije biti mnogo bolje vidljiv na slici moje babe Radmile. Ali ta druga fotografija je nastala mnogo godina kasnije, u Radmilinim poznijim godinama, 1950-ih u Rutevcu.
Ljubica, Radmilina tetka obučena je na starinski način, sa svetlom šamijom i karakterističnom pletenom vunenom maramom za zimu.
Kroz Aleksinac, gradić na glavnom putu između Evrope i Azije, brz je protok kulturnih osobenosti. A moda je u tome predvodnica, što se preliva i na okolno seosko stanovništvo. Tako se i nošnja žena na selu ovde brzo prilagođava gradskom odevanju.
Ovo pokazuje primer već spomenute velike vunene marame kvadratnog oblika. Usvojena je po ugledu na Aleksinčanke ogrnute elegantnim vunenim maramama po evropskoj modi. Seljanke su razvile novi tip haljetka, po ugledu na građanske modele. Same su plele od vune svojih ovaca velike debele marame za zimu. Imitirale su i reljefno ukrašene bordure i sukane rese po ivicama.
Tradicija savremenost marame Srbija – Modaliteti u ženskom odevanju na selu, 1960-ih godina
U kombinaciji sa malom maramom na glavi, na mojoj babi je debela vunena marama. Veliku četvrtastu maramu, baba je presavila u trougao u ogrnula leđa. Obe strane je ukrstila na prsima, zategla i čvrsto vezala nazad o pojasu. Tako je nosila zimi, preko ostale odeće, kao dodatni gornji haljetak.

Gornja fotografija pokazuje još niz varijanata odevnih kombinacija na prisutnim ženama. To je grupa meštanki na svadbenoj ceremoniji u selu Rutevac. Ispred svoje majke (1908-1984) uvijene u vunenu maramu, u prvom planu je moja majka Dragoslava (1928-2004). Građanski je odevena u zimski kaput, sa tanjom lakšom maramom oko vrata i tašnicom preko ruke. Jedina je gologlava sa modernom frizurom, dok su ostale žene sa maramama. Njihove odevne kombinacije su raznovrsne. Od vunenih džempera i sukanja sa opasanim keceljama. Zatim u dvodelnim štofanim kostimima, do dugačkih zimskih kaputa.
Međutim, petnaestak godina kasnije i moja baba Rada je promenila stav. Popustila je kada je uvidela da njena generacija prihvata nove krojeve i materijale. Ovde je vidimo u letnjoj haljini ravnog kroja, sa satenskom maramom na glavi.
Ovde vidimo moju babu Radu, u letnjoj haljini ravnog kroja, sa satenskom maramom na glavi, oko 1965.

Znači, zaključno sa generacijom moje babe, u porodici se gubi tradicionalna praksa stalnog pokrivanja kose i glave maramom. Nadalje, je moja majka vezivala maramu, samo napolju, tokom zime, da se zaštiti od hladnoće. Pri tom je bila probirljiva. Vodila je računa kako joj pristaje, ali se ispostavilo i o modnim tokovima.
Tradicija savremenost marame Srbija – Dizajn Dese Tomić Đurović
Tek sada, dok sam pregledala generacijama čuvan material, desilo se neočekivano otkriće. Naime, živo se sećam kako je moja majka godinama, često nosila maramu op-art dizajna u kombinaciji bele i oker žute boje. Utvrdila sam da je dizajn primenjene umetnice Dese Tomić Đurović iz 1969. godine. Svoje dizajne je davala u konfekcijsku proizvodnju, pa moja majka negde kupila taj komad. Na marami je štampan potpis, ali nije datirana, za razliku od njenih dela u Muzeju primenjenih umetnosti u Beogradu.

Tradicija savremenost marame Srbija – Ljiljana Stevanović, rođ. 1938. Rutevac, školovanje u Aleksincu i Nišu
Moja teta Ljilja, mlada devojka na fotografiji je u društvu drugarica, vesela, u letnjoj haljini. Gaze bosonoge po potočiću, u povrtatku sa izletišta kod crkve Sv. Trojice, 1954. godine. Maramče joj je visoko iznad čela sa krajevima vezanim na potiljku.

Dve godine kasnije sa 18 godina, Ljiljana je učenica medicinske škole u Nišu. Sedi za pisaćim stolom, odevena u ručno pleten džemperić sa tamnom maramom na svetle tufne.

Tradicija savremenost marame Srbija – Pomodni detalj autfita 1960-ih godina, Aleksinac
Šest godina kasnije, 1. januar 1960. godine, jutro je nakon dočeka Nove godine. Slobodanka je želela fotografiju, kao uspomenu na mene i druženje. Piše mi posvetu sa željom da ne izgubim sliku i ne zaboravim je. Ta fotografija me je godinama postiđivala zbog šiški skoro do korena kose. Bila sam meta pošalica jer sam se sama udesila makazama, da se doteram za slavlje. Moja kosa je ubrzo porasla, pa sam i sama prerasla bruku. Pogled na sličicu mi I danas ugreje srce. To je sećanje kako je Slobodanka ponosno pozirala ovako prenakićena. I meni je bila prelepa. Za ovu priliku prilažem fotografiju kao ilustraciju koketnog vezivanja pomodne najlon marame koju je za tu priliku pozajmila od moje tetke.

Čuvam skoro isti komad. To je zapravo mamina marama, jer su dve sestre često kupovale ili šile iste ili slične modele.

Sa jedanaest godina, uz njih dve sam želela i za sebe ovaj modni dodatak. Pošto su majka i tetka stavile marame, iznudila sam i za sebe jednu za slikanje.
Ovo sam ja, na mostu preko reke Moravice, na ulazu u Aleksinac 1961. Poziram imitirajući majku i tetku.

Ćerka moje tetke Ljiljane, Eleonora Vein je među najmlađim ženama moje porodične grane. Ovako je teta 1973. godine, doterala svoju Elu.
Ela Vein, rođena 1970, u Zadru 1973. godine.

Modni detalj u trendu stroge elegancije 1970-ih, Novi Sad
Krajem sedamdesetih godina prošlog veka, u mojim tridesetim godinama, zavladala je moda klasičnih odela i kostima za poslovnu ženu. Tu su uklapane ešarpe, marame čak i kravate. Još jedna srećom sačuvana ilustracija jer je tada color fotografija još bila luksuz za ovako opuštene prizore. Snimljena sa kolegama u Etnološkom odeljenju Vojvođanskog muzeja, 1977. godine. Dezeniranu maramu od tanke glatke svile sam vezala u čvor tipa kravate. To je bio jedan od načina modne dopune svakodnevne odevne varijante za posao. Maramu sam izgubila, zbog čega žalim, kao i za drugim biranim komadima nabavljanim u butiku Centrotekstila u Dunavskoj ulici u Novom Sadu.

Drugi slučaj je kada sam, po diktatu tadašnje mode, žrtvovala svilenu maramu koju je majka kupila na Leskovačkom sajmu, 1950-ih. Materijal je nebojena, tanko predena sirova svila. Istim predivom za osnovu i potku, marama je otkana u kvadratnom formatu reljefne teksture. Oivičena prugastom bordurom, celo unutrašnje polje je ispunjeno cvetovima. Industrijski proizvod na žakar razboju. Teška srca sam je prepolovila i preoblikovala u elegantnu ešarpu.


Tradicija savremenost marame Srbija – Moji primerci iz kašmirskim motivima, Novi Sad
U svojim zrelim godinama, nezavisno od modne klime, privržena sam odevnim dodacima klasičnog stila. Među najdražima su mi dva: kvadratna marama od vunenog kašmira, suvenir iz Ružomberoka, tadašnja Čehoslovačka; i veliki šal za ogrtanje iz Burse, Turska. Oba su u okviru iste ukrasne tematike kašmirskih tekstilija.

Prvi komad se vidi na fotografiji snimljenoj po otvaranju izložbe keramike akademske vajarke Marine Popović, decembra 1995. godine. Umetnica drži posudu, a levo sam ja sa braon šeširom. Kaput mi je iz kolekcije My way, već pomenutog Centrotekstila. Zimsku kombinaciju sam dopunila maramom od tankog kašmira u tkanog u prepletaju keper Z- smera, sa štampanim karakterističnim dezenom. Ovaj tip biljne ornamentike indo-iranskog porekla je popularan kod nas, kao i širom sveta.

Tradicija savremenost marame – Suvenir sa Koza Hana u Bursi, 2005.
Drugi, potpuno drugačiji primer je velika ešarpa sa ivičnim frizovima kašmirske ornamentike, na oba kraja i završava resama. Inače je namenjena za ležerno ogrtanje povrh elegantnije toalete. Međutim, ovom prilikom ga je moja ćerka labavo obmotala sa vidljivim višebojnim prugama, da bi uskladila sa kaputom srodnog kolorita u karo tvidu.
Nadina fotografija je sa svečanosti povodom postavke Trećeg trijenala tapiserija Ateljea 61 (Institut za tkanje tapiserija) Novi Sad 2007. godine.

Komad se odlikuje kvalitetom materijala. U sirovinskom sastavu preovlađuje svila koja daje težinu i sjaj svečanom šalu. Procenat pamuka ga čini mekanim i toplim na dodir. Tehnika tkanja šala iz Burse je daleko složenija nego kod prvog primerka.
Za ukrasne delove pri krajevima je potpuno promenjena tkačka procedura. Postavljen je novi sistem preplitanja sa više desetina različitih dizanja i rastvaranja niti u zev za pretkivanje potke. Tako se dobija mogućnost oblikovanja ornamentike slobodnim izmenama boja. Izvedeno na savremenom žakar razboju.
To mi je jedini suvenir sa Koza Hana u Bursi, vekovnom centru proizvodnje svile, 2005.

Ovde ću istaći način tkanja prostranog središnjieg dela komada. Uvođenje za 4-nitni keper (leva ivica) podeljeno u dva posebna sloja tkana u 2-nitnom platnu. Na skeniranom detalju jednobojnog naličja su vidljiva mesta povezivanja dva sloja. U razmacima ih povezuju ukrštene, po jedna potkina nit iz prugastog lica tkanine, uporedo sa svetlom potkom.

Tradicija savremenost marame Srbija – Utilitarne funkcije mojih marama
Imam nekoliko primeraka velikih nekrojenih komada tkanine koji su bukvalno multifunkcionalni. To je pareo koji potiče iz toplijih krajeva, ali je u novije vreme stekao globalnu popularnost. Najčešće se koristi vezan kao suknja ili haljina za plažu, što leti i ja činim.

Pri kraju ću spomenuti funkciju marame u mojoj svakodnevici. To je povezivanje marame radi pokrivanja kose dok spremam hranu. Nekom običnom maramom, ali mekom tako da dobro prijanja i da se krajevi dobro vezuju. Ovih dana, koristim trouglu maramu iz paketića za prvu pomoć. Ovde prilažem snimak sa demonstracije vezivanja marame u radionici u Kulturne stanice Svilara. Održana je u maju, kao deo programa Novi Sad – prestonica kulture 2022. godine.

Tradicija savremenost marame Srbija – Nadin odnos prema marami
U našoj kulturi, kako sam već zaključila, marama više nema ulogu skrivača kose i glave. Poslužiće da zaštiti od sunca, vetra, a sve više kao ukras na kosi. U ovom slučaju izgleda da obuzdava gustu i tešku kosu moje ćerke. Naravno uz jaku podršku gumice za konjski rep.
Marama-mašna na kosi moje ćerke Nade. U stvari, ona tako kontroliše svoju gustu i tešku kosu. Ukrasna mašna je snažno podržana gumom za kosu.

Nada najčešće voli da doda živost odevnoj kombinaciji ukoliko je suviše neutralna. Desetine najrazličitijih modela joj služe da odabere odgovarajući komad. Cvetna pozadina je ovde očigledno izazvala da pozira. Što sa druge strane otkriva i njen stil nosive estetike pojedinog u nizu raznolikih komada tkanine.


Sada završavam nadovezivanje na temu sa razradama ideja koje su mi nadolazile u hodu. Mislim da sam, na svoj način, napravila donekle zaokruženu celinu. Zapravo se nadam da sam približno pogodila gde treba da stavim poslednju tačku u spoju ove kružnice.
Nadam se da ova zakasnela zima privuče po nekog da se zadrži na mojim tekstovima; ili do neke sledeće nove priče
S poštovanjem, Branka o tekstilu